Friday 29 May 2015

KAZNA




Postoji jedan tren
Kada u ljudskom biću

Saznamo da smo glupi jer smo suhi 
Od sopstvenog zlata.

I onda ćutimo najglasnije svoja vrata
Jer sujeta je sijala već sa Sodom

Ommmmm.

Bili su tim Bogom uprizoreni sinovi
Na nožu, i šapatu, i omči konopa

I Tibetu, Bangkoku, Sajgonu, 
Mao Ceu, Ho Ši Minu, Čeu, Kastru...

Kao grm u vatri
I nemaštini od volje da se snatri.

Oko piska petla
Pišti piksla, karirana kao polje

Neviđene volje
Da bude :

Sve to je
Sveto je
Sve to.Je.

Ni.Kvaka
Za.


ISKORENJENOST

Dlanovi su mi suviše suvi
To je gotovo
Kao reči.

Pas razume svoju vodu
Mi se jedva snalazimo
U disanju.

Sve šuška oko nas
I svaki tren je truo
Kako?

Bilo ko brine o sutrašnjici
Bilo si sam i s njima
Na putu bez zuba.

Svako zna da ima suviše stomatološkinja.
Kad se iščupa. Duša. Iz žile lista.

Češće je biti s njom. Dobar.
U krvarenju.

To se prosto oseti kao ritam jači od puža.
Kao zub upornosti potrebe.

Da više ništa
Ne znam.

I nisam.